Rafael Alberti , Mislla Skopje /Zlaten venec Struga 1978, Alberti je roden u El Puerto de Santa Maria 16. decembra 1902. i umro je u istom gradu 1999 god. Sa 15 je otišao u Madrid i otada tamo ziveo. Kada mu je otac umro 1920. god , što je puno uticalo na njega , poceo je da piše poeziju. Dok se otkrivao kao pesnik, upoznao je citavu generaciju mladih ljudi bistrih poput njega , koji bi bili medunajreprezentativnijim i najuticajnijim satvaraocima u celom španskom dvadesetom stolec'u. To je takozvana Generacija 27. Medu njima su bili Federiko Garsija Lorka, Pedro Salinas ili Visente Aleksandre. U Gradanskom ratu ideološki se pozicionirao kroz Savez antifašistickih intelektualaca. Nakon sukoba, otišao je u progonstvo i ziveo u raznim delovima svijeta, od Pariza do Buenos Airesa.
Autor dugog popisa pesnickih zbirki.
Rafael Alberti, toranj na nicijoj zemlji, neuništiv poput kiše ili vjetra, dugovjecan poput kornjace sa Galapagosa, proveo je pola zivota u egzilu, da bi se 1977., nadzivjevši svoje prijatelje i neprijatelje vratio u Španjolsku. Predratni komunista i borac u španjolskom gradanskom ratu; njegovih devet macjih zivota spasili su ga od sudbine Lorce i Hernandeza. Pablo Neruda ovako piše u svojim Memoarima: “Poznavao sam Albertija kada je hodao ulicama Madrida u plavoj košulji i crvenoj kravati. Poznavao sam ga dok se borio u redovima naroda, kada je mali broj pjesnika slijedio taj teški put. Zvona još nisu zazvonila za Španjolsku, ali on je znao što dolazi. On je covjek s juga, roden uz pjevajuce more i podrume pune vina, zlatnozutog poput topaza. Tu je njegovo srce primilo vatru sa grozda i pjesmu od vala. Oduvijek je bio pjesnik, samo on to nije znao u ranijim godinama. Kasnije ce to cijela Španjolska saznati, i još kasnije, cijeli svijet.” tvrd povez, dvojezicno makedonsko – španski, ilustrovano, 463 strane ,
“Vo Rim, edno proletno utro, vo mojata trasteverska kuk'a na Via Garibaldi. „Tuka ne dovede zelbata da ti go dodelime ovaa godina Zlatniot venec". Nagrada za koja imav slušano samo od Pablo Neruda. Golema cest. Bea trojca pisateli, mislam trojcata od Ma- kedonija. Edniot romansier, drugite dvajca poeti: Ante Popovski i Mateja Matevski. Ušte od taa prva sredba, golemi prijateli. Mi pobaraa, kako uvod za edna kniga pesni prevedeni na makedonski, za ovaa nekoi moi razmisluvanja ili komentari za niv. Konflikt. Što da recam? Zašto jas nikogaš ne znam dobro što da recam za poezijata, a osobeno za mojata. Jas imam vek'e mnogu godini, iako ušte vnatre vo mene sjae sinata i bela mladost na mojot tri- iljadagodišen Gaditanski Zaliv. I bleskavata, beskrajna svetlina na toa more. Zašto mojata poezija prodolzuva ziveejk'i od nego, od negovite drevni šumovi i peenja, od negovoto penlivo i ritmicno nišanje, od negoviot vozduh i vetrištata što se obnovuvaat sekoj mig. I vo tie fizicki nešta što ja hranat mojata krv se naog'a se. Siot jas. Moite nemiri, moite sudiri, moite drami, moite radosti, moite šegi, moite dobri ili loši raspolozenija.”
Satıldı
